Druga ekonomska škola Zagreb

TEBE TVOJA KUĆA ČEKA

„Tamo su svi tvoji. Doći ćeš među svoje.

Mater u zemljanoj kotluši svarit će zelja,

ćaća u zemljanoj bukari donijeti vina.

Prilazit će ti davno, davno zaboravljene prababe,

babe, tetke, strine.

Pružati bajam, jaje, jabuku.

Sve od zemlje.

Pomiješat ćeš se s njima i njom: nikada-nikuda

nećeš više iz Imotskoga, Vinjana Gornjih, Nenadića.“

                                                                                            Petar Gudelj

… i tamo ćeš dočekati svoje – Katu, Anđelinu, Dražena, Ivu, Viga, Tomu, Vala i sve druge koji će poteći od tebe i sjediniti se s tobom zauvijek…

U rano jutro 27. lipnja 2024. u 73. godini života napustio nas je naš kolega Slavko Nenadić (1951. – 2024.), dugogodišnji profesor Računovodstva i ravnatelj u dva mandata u Drugoj ekonomskoj školi u Zagrebu.

Kao ponajboljeg imotskog đaka, da ga izbavi teška rada, otac težak nakon završene gimnazije poslao ga je na fakultet u Zagreb gdje je u roku diplomirao ekonomiju, a ubrzo  je i magistrirao na Ekonomskom fakultetu u Osijeku.

Cijeli svoj radni vijek proveo je u školi. Nakon dvaju uzastopnih ravnateljskih mandata ponovno se šest godina prije mirovine vratio u razred gdje je obogaćen iskustvom upravljanja te razumijevanjem i mudrosti koju donose zrele godine dao najbolje od sebe.

Prvi je dolazio na posao, odmah nakon jutarnje mise. Na radnom je stolu uvijek prije nastave popunjavao plavi dnevnik, provjeravao ocjene i bilješke učenika svoga razreda, da mu slučajno nešto ne bi promaklo. Bio je profesor „staroga kova“ – profesionalan, savjestan, predan. Ničiji rukopis nije bio tako lijep – sva slova u ravnini, blago nakošena, ispisana tamnoplavim nalivperom. S velikim se marom odnosio i prema obvezama i prema ljudima i prema slobodnom vremenu koje je ispunjavao boćanjem i obrađivanjem vrta čime je trajno ostao vezan uz zemlju i rodni kraj.

Slavko Nenadić bio je „ljudina“,  kako se za otvorene ljude velikog srca kaže u Imotskom. Iako je njegov izgled – ćelava glava, široka pleća, krupan stas - upućivao na očvrsla čovjeka s kamena navikla na životne bure, u njegov hodu, energičnom i mekom, u njegovu licu, markantnom i blagom, u širokom osmijehu vedrog dječaka bilo je nešto potpuno netipično. A posebnost u čovjeku nepogrešivo prepoznaju djeca. Bio je stvoren za posao koji je radio. Učenici su ga obožavali, okupljali se oko njega, od milja ga zvali Neno.  S urođenim osjećajem za druge, znao im je „pogoditi žicu“ – zadržati autoritet i profesionalnost, a razviti bliskost. Pozdravljao ih je s „prijatelju moj“, a oni su mu se povjeravali, s njim otvoreno razgovarali. Uvijek je za svakoga imao vremena i nikad mu se nikamo nije žurilo ako je bilo koga trebalo saslušati ili mu pomoći. Često je prije nastave za motivaciju znao s njima zapjevati tamburaše, na čemu bi im zahvalio širokim osmijehom i prešao na posao. Bio je duhovit i znao se prilagoditi trenutku. Mnogo je anegdota sa školskih izleta na kojima se znao s kolegama i učenicima zabaviti kao da je i sam školarac. Na jednome maturalcu u Grčkoj „ukrao je šou“. U kafiću rezerviranom samo za  našu školu, u kojem se pjevalo i plesalo, jedan je učenik snagu mitskog junaka, među ostalim, demonstrirao i podižući i vrteći Nenu. No on se uspio dohvatiti jedne šipke ispod stropa, napravio k'o od šale deset zgibova i „pobrao“ nezapamćen pljesak.

Bio je neopisivo sretan kada je postao djed. I uz taj svečani trenutak obznane njegova novog statusa bilježi se jedna suptilna duhovitost u skladu s njegovim karakterom. Dječak je dobio moderno ime, a djed tradicionalist, kad su ga pitali kako se zove, uz široki osmijeh, za nijansu pretjerano ponosno, izgovorio ga je posebnom intonacijom ističući svaki slog „Vi – go“ te dodao „ne možeš sve, glavno da je Nenadić“.

Za svoje posljednje počivalište naš dragi kolega, prijatelj i učitelj odabrao je gradsko groblje u Đakovu, rodnom gradu „najlipše cure“, svoje voljene supruge Kate.

 I tako je prostrana duša Slavka Nenadića jednim zagrljajem objedinila cijelu mu voljenu domovinu, koju je životom branio u Domovinskom ratu u najvećoj vojno-redarstvenoj operaciji Oluja - Imotski iz kojeg je potekla, Zagreb u kojem je živjela i  Slavoniju u kojoj je našla konačni smiraj.

Počivao u miru, dragi naš Slavko. 

„ Ležao na ledini, u Dvogrljači

   Licem okrenut k nebu.

   Gledao u oblake, slušao jarebice i vjetar.

   I zaspao.“

                                                                       Petar Gudelj